Dobar, loš, zao prevod

Sledeće misli o prevođenju nekih od najznačajnijih književnika i prevodilaca govore o značaju dobrog prevoda, odnosno o značaju prevoda, o razlici između dobrog i lošeg prevođenja (što je Kunderu jednom prilikom prilično razljutilo), ali i o mogućnosti tačnog prevoda uopšte.

Da svetske književnosti ne bi ni bilo da prevođenje ne postoji svesni su Dragan Velikić i Ljiljana Đurđić koji su i završili Svetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Međutim, i ostali velikani sa ove kratke liste znaju koliko moć prevod ima.

Još 2003. godine Dragan Velikić je izjavio da je važno imati dobrog književnog agenta, ali da su prevodioci zapravo najvažniji. Njegove knjige su prevedene na 15 jezika, pa on iz svog iskustva može reći kakav uticaj može imati dobar prevod. O tome je i sledeći njegov citat: „Dobar prevod podseća na otključana vrata. Loš prevod podseća na vrata, za koja je bolje da zauvek ostanu zaključana.“

Milan Kundera nije bio zadovoljan prevodom njegovih knjiga sa češkog na francuski jezik, pa je između 1985. i 1987. godine revizirao prevode svih izdanja. Od 1993. godine počeo je da piše na francuskom jeziku. Što je sigurno – sigurno je!

U tom kontekstu napisao je:

„Molim vas, samo me prevedite, nemojte me ponovo pisati!“

žena piše
Prevodilački problemi

Ljiljana Đurđić, književnica, kritičar i prevodilac, u tekstu „Pisci i prevodioci“ govori o značaju prevođenja za svetsku književnost. Ona je i diplomirala na katedri za Svetsku književnost na Filološkom fakultetu.

„Vrstan prevodilac je onaj koji zna da nije pisac i da nikada to neće biti. On je piščev saputnik i sapatnik i bez njega ne bi bilo velike i zavodljive predstave koja se zove svetska književnost.“

Slavica Miletić, prevodilac sa engleskog i francuskog jezika i dobitnica nagrade „Miloš Đurić“,  u časopisu za prevodnu književnost „Mostovi“, o prevođenju kaže:

„Prevođenje doživljavam kao avanturu komunikacije, koja mi je izvesno obogatila život. Prevođenje je razgovor između dva živa čoveka, njihovih misli, znanja i osećanja.“

Vicko Arpad prevodi s mađarskog jezika književnost, esejistiku i naučnu literaturu. Od 1976. godine do danas objavio je preko pedeset knjiga prevoda, uglavnom dela savremenika. Radi kao novinar i urednik emisija o kulturi programa Radio Novog Sada na mađarskom, pa i na taj način širi svoju ljubav prema ovom jeziku.

U svom tekstu „Imperativ prevođenjaVicko Arpad piše:

„Pisac oružjem jezika probija jezik. Stvaranjem nastoji da pronikne u svet iza kulisa, u svet rezervisan za božanstva. Prevodilačka agencija ne samo da prevodi jedan tekst već nastoji da ukine protivrečnosti između jezika i duha koji prebiva izvan jezika, između zazidanosti i savršene neposrednosti. Prevodilac uranja u svojevrstan vrtlog. Svaki novi prevod je nova cigla u budućoj Vavilonskoj kuli.“

Vilhelm fon Humbolt bio je nemački naučnik, državnik i suosnivač Berlinskog univerziteta. Na nemački jezik preveo je Pindarova i Eshilova dela. „Čini mi se da je sve prevođenje samo pokušaj da se ostvari nemoguće.“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *